Kako čitati svetlost i sene u arhitekturi?

Zamislite da svetlost pored svog glavnog zadatka, a to je pružanje optimalne vidljivosti, prenosi i određena značenja. Standardi s preporučenim nivoima luksa za razne vizualne zadatke doveli su do kvantitativnog razumevanja osvetljenja. Međutim, rasveta se također može koristiti i za doprinos osećajima u prostorijama kao i za strukturisanje same arhitekture.

Bi li bilo primereno osvetljenje smatrati jezikom koji šalju arhitekti ili dizajneri interijera, a primaju ga stanari i građani? Dodavanje semiotičke perspektive može pomoći u prepoznavanju kako svetlost i sena doprinose značenju izgrađenog okoliša.

Sa semiotičkog gledišta, svetlost možemo ispitivati ​​kao kod i jedinicu informacije koja generiše određeni identitet u prostoru.

Uzmimo u obzir i činjenicu da bismo svoje ponašanje mogli promeniti s drugačijim svetlom. Kad sedimo u vrlo osvetljenoj sobi za stolom, za razliku od okruženja u kojem topli sjaj sveća osvetljava krajolik, čini se kao da nas je neko suočio s glasnim pozivom nasuprot intimnoj i poetskoj retorici. Uticaj svetla i sena na poseban identitet posebno je zanimljiv za projekte koji teže narativnoj komponenti poput retail i ugostiteljskog okruženja. Atraktivne animacije na medijskim fasadama izražavaju tu želju za urbanim dizajnom. U malom omeru vidimo zanimanje za simboliku s retro dizajniranim Edison sijalicama s LED tehnologijom.

Čitanje arhitektonskog koda nije korisno samo za procenu postojećih situacija već i za učenje na univerzitetima i za sam postupak dizajniranja. Prepoznavanje elemenata koji pridonose ukupnoj slici i ozračju predstavlja prvi korak. Prostor svojim celokupnim oblikom i proporcijama pripada arhitektonskom kontekstu kao i teksturnom sloju.

Slojevi za osvetljenje sastoje se također od dva elementa: svetla s uzorkom snopa i rasvetnih tela kao dizajnerskih predmeta. Igra s difuznim i usmjerenim svetlom može se smatrati medijem koji komunicira mekanu atmosferu, npr. sa znakovima difuznih svetlećih stropova, ili bogatim kontrastnim raspoloženjem s prozirnim staklenim krovovima, ili čak prorezima za izravnu sunčevu svetlost.
Interpretacija arhitekture i svetla kao jezika pokrenula je pitanja nekih kritičara. Neki su pisci pomešali jezik sa stilom. Kada se izoliraju specifični elementi poput forme i sadržaja, to bi moglo dovesti do diskursa koji se fokusira na estetiku forme, a ne na semiotičku diskusiju. U jeziku se određene reči mogu zamijeniti u rečenici, dok druge ne. Na primer, okvir prozora unutar zida mogao bi se ispuniti vitražom ili jednostavnim prozirnim staklom. To bi bilo jednako uvođenju reči iz drugog jezika. Ispunjavanje okvira prozora zidom od opeke stvorilo bi arhitektonske paradokse. Na primer, određeni brendovi prekidaju ulogu dobre vidljivosti u svojim trgovinama kako bi kupcima ponudile tajanstveni izgled u mračnom prostoru kao što to radi Hollister, za razliku od svetlećih prostora Appleovih radnji.

Ipak, primena semiotike usmerava fokus na kvalitetu dizajna rasvete. Uzimanje u obzir značenja svetla i sena u procesu dizajniranja dovodi do održivijih rešenja s optimizacijom izvan ekonomskih faktora i faktora performansi, poput učinkovitosti ili vidljivosti.